Jedna od najturbulentnijih i najprogresivnijih epoha u povijesti filma svakako je početak 20. stoljeća. To je ujedno i početak razdoblja u kojem se mijenja ideja o samom čovjeku – tzv. novi čovjek trebao je zamijeniti starog čovjeka. Komunizam i fašizam o novom su čovjeku govorili ili kao o emancipiranom proleteru koji stoji na pragu novog svijeta ili arijevcu koji ubija zmajeve dekadencije, kako to već u svojim predavanjima izdanima pod naslovom Stoljeće navodi Alain Badiou. Filmska je umjetnost, naime, jedan od alata koji na najbolji naći radi s materijalom koji ima na raspolaganju početkom jednog surovog stoljeća, kada ljudski život postaje upravo taj sirovi materijal. Možemo li u tom kontekstu promatrati i prvi film braće Lumière, izlazak radnika iz tvornice u Lyonu? Potrošnja sirovog materijala (žena, muškaraca… radnika) koja će obilježiti nadolazeću epohu?

Film ubrzo dolazi i u tadašnju carsku Rusiju, nepunih šest mjeseci nakon prikazivanja prvog filma braće Lumière u Francuskoj. Prvi film u Rusiji snimljen je iste godine, bila je to krunidba cara Nikole II. Kako piše David Gillespie u svojoj knjizi Early Soviet Cinema: Innovation, Ideology and Propaganda, do 1907. godine Francuzi su držali monopol distribucije filmova u Rusiji sve dok Aleksandar Drankov nije otvorio prvi filmski studio. Zlatno doba sovjetske kinematografije dolazi nakon Oktobarske revolucije, a sam je Lenjin rekao kako je od svih umjetnosti za SSSR najvažnija upravo ona filmska. Dakako, sve veća kontrola Komunističke partije nad svim oblicima društvenog života odrazila se i na sam rad umjetnika.

Najznačajniji predstavnici sovjetskog zlatnog doba su Sergej Ejzenštejn, Yakov Protazanov, Aleksandar Dovženko, Vsevolod Pudovkin, Lev Kulešov i Dziga Vertov. David Gillespie tvrdi kako su jedino Ejzenštejn i Protazanov ostvarili značajnije doprinose u eri zvučnog filma, za razliku od ostalih autora.

No vratimo se na početak zlatnog doba i Lenjinov stav o važnosti filmske umjetnosti. Naime, tada dolazi do uzleta u eksperimentiranju u filmu ali i u kazalištu. Zanimljivo je da Ejzenštejn napisao zbirku eseja o teoriji filma u kojoj je opisao svoje filmske početke. U prvom eseju Ejzenštejn opisuje svoj doživljaj ulaska u svijet filma koji mu se činio kao ulazak u prostor još neizgrađenog grada, mjesto gdje su trebali biti postavljeni temelji nečega sasvim novog. Došli su, kako kaže, kao beduini ili tragači za zlatom koji su pred sobom imali svijet novih neistraženih mogućnosti. Bio je to skup različitih pojedinaca, iz raznih profesija i svi su oni prema Ejzenštejnu htjeli ući u prostor nečega što još nije imalo teret prošlosti i tradicije. Filmovi po kojima je Ejzenštejn ostao prepoznatljiv su Topovnjača Potemkin, Oktobar: Deset dana koji su šokirali svijet, Štrajk i, Staljinov najdraži film, Ivan Grozni u dva dijela.

Ivan Grozni (1944.)

Ejzenštejn je smatrao kako ne postoji razlika u tome snima li netko propagandni film, odnosno propagandni sadržaj na filmu, ili želi li autor snimanjem svog filma postići neki željeni estetički doživljaj. No kada je u pitanju snimanje propagandnog filma Ejzenštejn je naglasio kako je bitno da takav film, ukoliko se nastoji prenijeti jaka politička poruka, mora imati čvrstu strukturu, treba biti nabijen emocijama i perceptivno zanimljiv. Sergej Ejzenštejn svojim je filmskim radom postao, sasvim sigurno, najupečatljiviji autor zlatnog doba sovjetskog filma.

Sergej Ejzenštejn (1898. – 1948.)

Leva Kulešova smatra se jednim od prvih teoretičara filma. Naime on je i predavao na državnom institutu za kinematografiju u Moskvi, što je zapravo bila prva takva škola u svijetu. Ljudi su se ondje obučavali prije svega za agitprop, no kako su uvijek bili u nedostatku filmskih negativa i vrpci morali su na radionicama snimati „filmove bez celuloida“. Pedagoški je to uobličio sam Lev Kulešov. Dakle, studenti su trebali napisati, režirati i odglumiti ono što su osmislili i to ispred fiktivnih kamera. Nakon toga, Kulešov bi studentima pustio neki strani film a oni su morali zapamtiti kadrove i kompoziciju istog. Studenti bi naposljetku na papiru na bezbroj načina rearanžirali to što su odgledali. Kulešov je poznat i po tome što je u film uveo tzv. „Kulešov efekt“. Kulešov efekt nam kaže kako kadar u filmu sadrži dvostruku vrijednost – dvije realne slike položene su jedna pokraj druge u procesu montaže, odnosno u jukstapoziciju. Ono što Kulešov smatra jest to da prostor i vrijeme u procesu montaže moraju biti usklađeni, s tim da ona druga vrijednost u kadru simbolički nosi veći značaj u filmu. Montaža je proces gdje je moguće dovesti dvije različite slike u simboličku istoznačnost.

Kulešov efekt

Njegov film Uzbudljive avanture gospodina Westa u zemlji Boljševika iz 1924. neki teoretičari filma smatraju početkom sovjetskog zlatnog doba.

Uzbudljive avanture gospodina Westa u zemlji Boljševika (1924.)

Dziga Vertov, inače pravim imenom David Kaufman, možda je i jedan od najradikalnijih sovjetskih filmaša iz ovog razdoblja. Vertov je karijeru započeo kao agitprop fotograf, a zalagao se prije svega za realističan prikaz svakodnevice kroz niz dokumentaraca koje je snimio. Vertov nije najbolje prihvaćao igrani film – smatrao je kako iskrivljava revolucionarnu sliku društva i zalagao se za kinematografiju svakodnevice. Vjerovao je kako materijal snimljen kamerom mora služiti društvu, a u razdoblju od tri godine, između 1922. i 1925., Vertov je snimio ciklus od 23 dokumentarna filma pod naslovom Kino – Pravda i Goskinokalendar. Njegov najznačajniji uradak svakako je Čovjek s kamerom, film koji prikazuje život u Moskvi od svitanja do večeri. Vertov je svoj utopistički model zamišljao tako da film bude sredstvo komunikacije među radničkom klasnom cijelog svijeta.

Dziga Vertov (1896. – 1954.)

Ovo je samo kratka crtica o sovjetskoj kinematografiji s početka dvadesetog stoljeća, a dosezi tog progresivnog i turbulentnog razdoblja u povijesti filma imali su utjecaj u razvoju kinematografije i filmske umjetnosti kroz čitavo stoljeće, pa sve do danas – od pisanja scenarija, režije montaže, do samih načina filmske reprodukcije koji se koriste i u današnjem digitalnom okruženju. Sve navedeno svoj začetak ima u sovjetskom zlatnom dobu filma.

Davorin Ćuti