Andres Loubriel u članku „How Women Dominate the Film Editing World“ postavlja pitanje što, među ostalim naslovima, zajedničko imaju The Birth of a Nation, The Wizard of Oz, Singin’ in the Rain, The Ten Commandments, Lawrence of Arabia, Star Wars, Bonnie and Clyde, Jaws, Apocalypse Now, Raging Bull, E.T. the Extra Terrestrial, Pulp Fiction, The Wolf of Wall Street, i Star Trek: Into Darkness? Naime, sve su navedene filmove, kao i brojne druge, izmontirale žene, čija su imena uglavnom ostala nepoznata širem krugu gledatelja.
Montaža, koju je u teorijskom i praktičnom pogledu na novu razinu svojevremeno podigao sovjetski autor Sergej Ejzenštejn, sasvim sigurno ne pripada svijetu glamura i slave. Iako o dobroj montaži uvelike ovisi kvaliteta konačnog proizvoda, ista je u najranijim fazama filmske povijesti doživljavana kao mukotrpan i zamoran posao. Budući da se ženama nisu pružale brojne prilike u industriji izuzev glume, angažman u Hollywoodu u prvoj polovici 20. stoljeća mogle su pronaći kao montažerke, odnosno „rezačice“ (cutters) ili „krpateljice“ (patchers).
Iako se od njih isprva tražilo tek da izrežu loše te spoje dobre kadrove, filmska je montaža omogućila kreativnim ženama da na mala vrata uđu u industriju.
Osim što je ovakav posao podrazumijevao dugotrajan rad u skučenim i mračnim prostorijama, od montažerki se tražila i iznimna koncentracije te preciznost pri rezanju filmske vrpce. Drugim riječima, i najmanja je pogreška mogla uništiti određeni kadar, čije ponovno snimanje uglavnom ne bi bilo moguće zbog golemih troškova produkcije. Povrh svega, posao je bio vrlo slabo plaćen, pa su holivudske „rezačice“ početkom 1920-ih jedva zarađivale desetak dolara tjedno za rad na najskupljim filmovima tog vremena. U konačnici, kao prva filmska montažerka (film editor) u povijesti potpisana je Margaret Booth koje je sudjelovala u izradi filmova D.W. Griffitha. Booth je ostala upamćena kao jedna od pionirki tzv. nevidljivog rezanja, čiji je cilj bilo ostvarivanje što suptilnijeg prijelaza iz jednog prizora u drugi. Na kraju, Booth je 1978. nagrađena Oscarom za životno djelo. Zvuči pomalo nevjerojatno, no nastavila je montirati do svoje 87. godine.
Margaret Booth (1898. – 2002.)
Masovniji ulazak žena u područje montaže producentica Lizzie Francke obrazlaže činjenicom da je rezanje i lijepljenje filmskih vrpci dugo doživljavano kao radnja slična šivanju i drugim „ženskim poslovima“. Unatoč ograničenom utjecaju na kreativni proces, žene su ostvarile iznimno inovativne doprinose razvoju sedme umjetnosti. Primjerice, promjene filmskog izričaja, koje su obilježile američki novi val krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, dobrim su dijelom bile utemeljene u novim montažerskim postupcima uvedenima od strane osoba poput Dede Allen čiji su originalni oštri rezovi dali specifičan potpis naslovima kao što su Bonnie & Clyde (1967.), Serpico (1973.), ili Dog Day Afternoon (1975.).
Neke od narativno najkompleksnijih filmova današnjice izmontirale su upravo žene, poput Dody Dorn koja je radila na Nolanovom Mementu. Da je montaža i dalje iznimno zahtjevan posao potvrđuje podatak kako je Margaret Sixel tijekom dvije godine radila više od 6.000 sati kako bi završila Mad Max: Fury Road (2015.), film koji je režirao njezin suprug George Miller. Ispred nje se našlo oko 480 sati snimljenog materijala kojeg je trebala pažljivo pregledati kako bi u potpunosti iskoristila njegov potencijal i „spakirala“ ga u dvosatno filmsko iskustvo. „Montaža ovog filma je bila zahtjevna. Scene su tako strukturirane da je vrlo malo dijaloga, stoga su mogućnosti bile bezbrojne“, rekla je Sixel za Huffington Post. Ukratko, montažerke su ostavile golem trag u domeni suvremenih blockbustera. U tom pogledu vrijedi navesti i Lisu Lassek koja je „odradila“ The Avengers (2012.) i Avengers: Age of Ultron (2015.).
Neki redatelji, poput Martina Scorsesea, čitavu karijeru surađuju s istom montažerkom. U konkretnom slučaju, Scorsese je još na sveučilištu u New Yorku 1960-ih upoznao Thelmu Schoonmaker koja je od tada „izrezala“ svaki njegov film. Oboje danas tvrde kako ne mogu niti zamisliti da ne rade zajedno, a Schoonmaker si je svojim radom priskrbila čak tri Oscara i sedam nominacija za istu nagradu.
Sličnih je primjera mnogo, pa tako možemo spomenuti i Alisu Lepselter koja je radila na svim filmovima Woodyja Allena od 1999., kao i Sally Menke koja je izmontirala sve Tarantinove naslove do svoje smrti 2010. godine. Emotivni Tarantino čak je izjavio kako ju je uistinu obožavao te da je znao da su njegovi filmovi, ili „dječica“ kako ih je jednom prilikom nazvao, najsigurnija u njezinim „majčinskim rukama“.
Na pitanje zašto su mnogi redatelji odlučili surađivati gotovo isključivo s montažerkama, Schoonmaker kaže: „Filmsko stvaralaštvo je kolaboracija. Ljudi moraju naučiti kako obuzdati ego i surađivati kao partneri. Mislim da su žene vjerojatno bolje u tome od muškaraca“. Drugi filmaši smatraju da odnos između redatelja i montažerke donekle nalikuje braku. Kako bi stvorili nešto, ovi su ljudi prinuđeni provoditi bezbrojne sate zajedno u istoj sobi, sudjelujući u kreativnom procesu čiji ishod treba biti novi film.
Quentin Tarantino i Sally Menke 2007. godine
„Kao montažerka možeš odlučiti gdje i kada će publika gledati u nešto. Oblikuješ priču i njezinu premisu. Ovo je jedna od najvećih odgovornosti u industriji“, tvrdi Julia Gralczyk. No unatoč iznimnim ostvarenjima, muškarci svejedno dominiraju svijetom filmske montaže pa zapravo tek oko 20% članova sindikalnog udruženja Motion Picture Editors Guild čine žene. O drugačijem tretmanu i percepciji žena u svijetu filma, montažerka i redateljica Lisa Gunning kaže: „Ako je žena kao redateljica strastvena ili ljuta, odmah je označena kao diva ili histerična, čak i onda ako samo pokušava dobro odraditi posao. S druge strane, muškarac se zbog iste stvari opisuje kao genijalac ili vizionar. Na svu sreću, soba za montažu uglavnom je pošteđena takve dinamike“.
Luka Pejić