U posljednjih desetak godina, u pogledu holivudske filmske industrije, svjedočimo fenomenu koji je poprimio takve razmjere da ga tehnički možemo smatrati svojevrsnim standardom. Naime, riječ je o fenomenu reboota na koji ćemo se i osvrnuti u članku. Sam termin „reboot“, preuzet iz svijeta računala, svakako je najprikladniji ovakvom stanju stvari. Beskonačnost novog početka, a da se ništa novo ne dogodi, u Hollywoodu je očigledno postao začarani krug. Kako smo i, zapravo, kada smo detektirali ovaj fenomen? Promatrajući povijest američke kinematografije, moglo bi se reći da su oduvijek postojali rebootovi i ponovljena uprizorenja već viđenih i ranije ispričanih priča. Ipak, ono do čega dolazi sredinom dvijetisućitih nešto je sasvim drugačije. Mogli bismo čak i locirati s kojim je filmskim naslovom sve započelo…
Marvel, Disney i nestanak redatelja
Uspon Marvela na sam vrh holivudske filmske industrije dogodio se nakon velikog uspjeha filmova X-Men i Spider-Man. Do početka 2000-ih Marvel je isključivo živio od prodaje licenci za svoje stripovske super heroje. Kako god bilo, film s kojim se sve „prelomilo“ bio je treći nastavak X-Mena. Naime, prva dva, i to vrlo uspješna nastavka, režirao je Bryan Singer, no treći nastavak priče bio je nešto sasvim novo u odnosu na ono što smo vidjeli do tada. To je i dalje bio klasični nastavak nekakve sage o super junacima, ali u samome se filmu počela nazirati špranca po kojoj će se u budućnosti snimati svi ostali nastavci filmova sa sličnom tematikom. Kao da je tada, rekao bih, inauguriran temelj realizacije onoga što danas predstavlja mainstream u filmskoj industriji. Riječ je o tome da je upravo X-Men: The Last Stand (2006.) bio u potpunosti „sklopljen“ studijski film. Drugim riječima, svi su segmenti filma unaprijed odrađeni, a svrha redatelja bila je posložiti ih prema već zadanim uputama.
X-Men: The Last Stand (2006.)
Nakon toga, krenuli su reboot filmovi o Spider-Manu, te novi naslovi poput X-Mena, Thora, reboot Hulka i Iron Mana. Sve je kulminiralo s filmovima o Kapetanu Americi i Avengersima, pri čemu je „stroj“ djelovao sve učinkovitije i, ono najvažnije, sve isplativije. Godine 2009. došlo je do prodaje Marvela Disneyju za četiri milijarde dolara što je ubrizgalo dodatno pogonsko gorivo već dobro razrađenom, uvjetno rečeno, „filmskom stroju“. Na svakom sljedećem projektu redatelji su se smjenjivali, šablona proizvodnje i realizacije filmova ostala je ista, itd. Danas teško možemo prepoznati nekakav originalni filmski rukopis jer je sve strogo uvjetovano pravilima studija. Najnoviji slučaj svega navedenog predstavlja ponovno snimanje filmova o Spider-Manu koji upravo igra u kinima i gdje se ponovno pokušava uspostaviti nekakav novi starting point, točka iz koje ćemo još jednom svjedočiti rađanju poznatog nam super junaka bez bilo kakve mitske podloge.
Nestanak mita i slučaj Star Wars
Kada govorimo o mitskom u filmskom svijetu onda, u smislu uvođenja mita i mitologije u popularnu kulturu, nema boljeg primjera od Star Wars sage koja, u neku ruku, predstavlja sam začetak onoga što danas u kontekstu kinematografije zovemo franšizacijom. George Lucas uspostavio je ono na čijim temeljima funkcionira cjelokupna suvremena holivudska industrija. Na samom početku ista je industrija vrlo sumnjičavo gledala na tada mladog Lucasa i njegov „znanstveni“ filmski eksperiment zvan Star Wars. Sada već skoro pa četiri desetljeća nakon uspjeha fenomena Star Wars možemo postaviti pitanje, je li navedeni film žrtva vlastitog uspjeha, odnosno je li ono što je Lucas uspostavio sa Star Warsima u konačnici i ono što će dokrajčiti Star Wars sagu?
Snimanje filma Star Wars: A New Hope (1977.)
No prije nego li se pozabavimo s tim pitanjem, valjalo bi se vratiti dva desetljeća unazad, dakle u sredinu devedesetih godina 20. stoljeća. U Hrvatskoj je tada izlazio časopis posvećen filmu, originalnog naziva Hollywood, u kojem je povodom početka snimanja prequel trilogije objavljen prijevod članka kojeg je napisao George Lucas. Sam tekst tematizirao je budućnost filma i kinematografije a Lucas je tada proročanski pisao o dolasku novih tehnologija koje će demokratizirati proces izrade i realizacije filma pri čemu će svatko moći u bilo kojem trenutku uprizoriti priču ili vlastitu ideju. U neku ruku, primjer onoga što je Lucas tada govorio predstavlja i naša mala filmska udruga kao i na tisuće drugih koje je moguće potražiti preko raznih internetskih stranica (YouTube,Vimeo i sl.) te pogledati njihove uratke. Ukratko, ovo je očigledno bio mač s dvije oštrice – nove digitalne tehnologije uistinu su pospješile tzv. „demokratizaciju“ te su učinile filmski medij pristupačnijim, no s druge strane, došlo i do sužavanja prostora za propusnost kreativnog materijala u mainstream. Način na koji danas funkcionira holivudska industrija u neku je ruku totalitaran – „stroj“ ne trpi nikakva odstupanja od onog već zadanog i uspostavljenog na temelju prethodno provedenog tržišnog istraživanja. Koliko rad na filmu u jednu ruku postaje jeftin i pristupačan proces, toliko je s druge strane ovo za većinu filmaša i dalje iznimno nepristupačan i skup „sport“, nadilazeći čak i one razmjere s kojima se susreo mladi Lucas prilikom realizacije Star Warsa sredinom 1970-ih. Da cijelu priču dovedemo do paradoksa, nedavno je na svom Facebook profilu australski redatelj Alex Proyas podijelio jedan novinski članak u kojem Spielberg i Lucas najavljuju imploziju filmske industrije naglašavajući da tako, jednostavno rečeno, više ne ide. Na navedeno se Proyas osvrnuo rekavši kako ova dvojica danas možda tako govore no sami su odgovorni za nastanak opisanog stanja. Ovo je, zapravo, apsurdna konstatacija jer se iz istog članka može iščitati kako su čak i noviji filmovi koje su producirali Lucas i Spielberg, Red Tails (film iz 2012. godine čiji je Lucas bio producent) te Lincoln, jedva bili uvršteni u programe američkih kino dvorana (dovoljno je pogledati njihove rezultate na box officeu). No da se vratimo onome što je zapravo suština svega; sam sustav koji je baziran na digitalnoj tehnologiji, a u koju se Lucas zaklinjao kao ono oslobađajuće u budućnosti, postao je mjesto dokidanja mita. Dogodilo se to da i sa Star Wars sagom, koja je dokinuta u svome porijeklu iako je s istom sve i započelo. Iz tog razloga industrija neprestano izbacuje beskonačne rebootove – jer više nema uporišne i referentne točke. U razgovoru s Charliejem Roseom, krajem 2015. godine, Lucas je rekao kako bi vjerojatno bio puno sretniji kada bi kao redatelj djelovao u sustavu poput SSSR-a jer bi tamo, tvrdio je, mogao snimati što god želi sve dok ne dira sam sustav. U ovom postojećem holivudskom to više nije moguće jer je sve podređeno dinamici kapitala i tržišta, a kada stvari dođu do te točke tada prava umjetnička sloboda više nije moguća.
Charlie Rose i George Lucas, prosinac 2015.
Lucas se i sam uvjerio u ovo – nakon što je, uz bezbrojne kritike i osude, dovršio prequele, kao i kada je Disney njegovu staru trilogiju uspješno reciklirao u retro formatu ne ponudivši u filmskome smislu ništa novo za razliku od toliko kritiziranih prequela za koje se može komotno ustvrditi kako imaju podjednako toliko mana kao što je u svoje vrijeme imala i originalna trilogija.
Davorin Ćuti