NJEMAČKA KINEMATOGRAFIJA S POČETKA 20. STOLJEĆA

U vrijeme Prvog svjetskog rata prošla su već dva desetljeća od pionirskih inovacija braće Lumière koja su 1895. patentirala kinematograf. Tijekom 1920-ih godina nekoliko je industrijaliziranih zemalja, poput SAD-a, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Njemačke, razvilo profesionalni kadar te je povijest kinematografije ušla u novu uzbudljivu fazu obilježenu vizionarskim redateljima, autorima viš bezvremenskih klasika.

Svojevrsni trijumf filma, uz tisak i radio tada svakako najutjecajniji masovni medij, možemo dovesti u vezu s razvojem potrošačkog društva koje je bilježilo konstantan porast publike u kino dvoranama. Kako piše Ante Peterlić, 1922. godine tjedni posjeti u SAD-u iznosili su oko 40 milijuna gledatelja, dok je 1928. godine broj posjetitelja „skočio“ na oko 60 milijuna. Navedenim su procesima otvoreni novi frontovi borbe za tržište pa se, sasvim je razumljivo, isprofilirao i određeni broj distributera te proizvođača, gradile su se moderne zgrade namijenjene filmskim projekcijama u kojima su nerijetko prikazivani uradci namijenjeni isključivo širokoj publici, itd. S druge strane, neki su, poput europskih socijaldemokrata, uzaludno kritizirali film kao oblik pogubnog eskapizma. Kako god bilo, pojam urbane modernizacije usko je i nepovratno doveden u vezu s fenomenom sedme umjetnosti čija je kulturološka važnost brzo prepoznata.

braca-lumiere
Braća Lumière

U tom pogledu, kreativni i tehnički dosezi rane njemačke kinematografije zauzimaju posebno mjesto. Dok je tijekom rata zabranjen uvoz stranih filmova, Nijemci su u svrhu političke propagande i sami osnovali filmsko poduzeće nazvano Universum Film AG ili jednostavnije – UFA. Upravo je ova produkcijska kuća u poratnom razdoblju preuzela primat u kinematografiji Weimarske Republike. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak kako je između 1918. i 1933. u Njemačkoj svake godine u prosjeku snimljeno oko 250 različitih igranih filmova. Uz to, samo u Berlinu djelovalo je dvjestotinjak filmskih kompanija. Stvarajući u vremenu između bolnog iskustva Prvog svjetskog rata te nadolazeće gospodarske krize, njemački su filmaši, očigledno pod utjecajem ekspresionizma, uz drame i romantične komedije potpisali i više uradaka obilježenih mračnom, gotovo stravičnom atmosferom.

Kabinet doktora Caligarija (njem. Das Cabinet des Dr. Caligari), 70-minutni film redatelja Roberta Wienea iz 1920., u povijest je ušao kao jedan od prvih horora čija je stilizirana scenografija izobličenih sjena i objekata ostavila neizbrisiv utjecaj na nadolazeće generacije filmaša (jedan od najpoznatijih primjera vjerojatno je opus Tima Burtona). Zanimljivo je kako je ovaj čuveni set izrađen za manje od 800 dolara dok je sam film, s obzirom na izvrsne kritike, čak sedam godina prikazivan u jednom pariškom kinu. Obrat osmišljen od strane scenarista Hansa Janowitza također sadrži kasnije prepoznatljive i prihvaćene obrasce razvoja filmskog narativa, poput onog u Scorseseovom remek-djelu Shutter Island (glavni protagonist, Francis, istražuje ubojstvo svog prijatelja no na kraju se ispostavi kako je on pacijent u ustanovi za metalno oboljele osobe kojeg liječi do tada glavni osumnjičenik za navedeni zločin, famozni doktor Caligari).

kabinet-doktora-caligarija
Kabinet doktora Caligarija

Nikako ne smijemo zaboraviti niti čuveni nijemi horor Nosferatu (njem. Nosferatu, eine Symphonie des Grauens), snimljen krajem 1921. godine. Budući da je F. W. Munrau gotovo u cijelosti svoj uradak utemeljio u romanu Drakula, irskog autora Brama Stokera, izlazak filma popratila je sudska tužba piščeve udovice koja je dobila slučaj te su prema presudi svi negativi trebali biti uništeni što se, na sreću, ipak nije dogodilo. Monstruozna pojava grofa Orloka (Max Shreck) potaknula je neke zemlje da u cijelosti zabrane prikazivanje ovog filma, poput Švedske u kojoj je takva odredba bila na snazi sve do 1972. Sedam godina kasnije, 1979., Werner Herzog snimio je remake ove kultne „simfonije užasa“ s Klausom Kinskim u glavnoj ulozi. Krajem 1990-ih, Herzog je u jednom intervjuu rekao kako smatra da je upravo Nosferatu najbolji njemački film svih vremena.

nosferatu-1922
Nosferatu

I naposljetku, nekoliko riječi zaslužuje i fenomenalni Metropolis (1927.). Najpoznatiji rad talentiranog Fritza Langa gotovo udžbenički može poslužiti kao definicija filma ispred svog vremena osvrnemo li se na činjenicu kako je produkcija Metropolisa trajala godinu i pol dana te su troškovi iznosili oko 5 milijuna maraka ili, u suvremenim okvirima, gotovo 200 milijuna američkih dolara. Kako su, primjerice, Kabinet doktora Caligarija i Nosferatu postavili temelje horor žanra tako je Metropolis definirao neke od ključnih smjernica znanstveno-fantastičnog filmaštva. Napisavši sa suprugom opsežni scenarij o distopijskom društvu klasnih sukoba iz 2026. godine, Lang je pridobio povjerenje studija UFA koji je uložio golema sredstva u ovaj projekt. Angažirane su tisuće statista, izrađena je maketa futurističkog grada, korištena je tehnika stop-animacije za kadrove koji su prikazivali leteća vozila, konstruiran je danas opće poznati lik robota (Maschinenmensch), a kompozitor Gottfried Huppertz skladao je glazbu koja je savršeno dočaravala apokaliptičnu budućnost. Ukratko, snimanje je predstavljalo golemi kolaborativni pothvat (Lang je kasnije rekao kako je uživao raditi na filmu, no krajnji mu se rezultat nije u potpunosti svidio). Prva inačica Metropolisa navodno je trajala tri i pol sata ali je na inzistiranje produkcijske kuće, te Langov užas, film „srezan“ na sat i pol. S obzirom na originalnu minutažu film do danas, nažalost, nije u cijelosti restauriran. Kako god bilo, čak i u ovakvom obliku Langov je utjecaj evidentan na brojnim primjerima – od Star Wars sage Georga Lucasa do Blade Runnera Ridleyja Scotta. Još jedna potvrda vrijednosti i značaja Metropolisa stigla je 2001. godine kada je isti uvršten u UNESCOV program „Sjećanje svijeta“ („Memory of the World“), inicijativu usmjerenu prema očuvanju vrijedne dokumentarne baštine, i to kao prvi film.

metropolis
Metropolis

Luka Pejić