My Best Friend’s Birthday – Tarantinov prvi film

Mnogi će s popriličnom sigurnošću reći kako je Reservoir Dogs (1992.) prvi Tarantinov film, no to nije u potpunosti točno. Suprotno uvriježenom mišljenju, Quentin Tarantino se nije tek tako pojavio iz vedra neba kako bi beskompromisno prodrmao holivudsku scenu, bezbolno se prebacivši s pulta u kalifornijskoj videoteci na mjesto redatelja gore spomenutog kultnog akcijskog naslova. U razgovoru s novinarom Charliejem Roseom 1994., rekao je kako je uspjeh osjetio tek nakon osam godina tijekom kojih „ništa nije funkcioniralo“. Na što je točno mislio? Kakvi su zapravo bili njegovi počeci?

Naime, upoznavši se s drugim redateljima, vrlo rano je shvatio kako su mnogi od njih svoj prvi igrani film snimili prije tridesete. Na kraju je ovo postao i njegov osobni cilj, svojevrsna opsesija, stoga se entuzijastično bacio na posao. Samouvjereno je smatrao kako druge može nadmašiti ukoliko snimi vlastiti film do dvadeset šeste godine. Tada je, početkom 1980-ih, još radio u Video Archives, videoteci u okolici Los Angelesa. Kao golobradi redatelj nije imao formalno akademsko obrazovanje, no to ga nije niti najmanje sprječavalo da se svakodnevno educira „gutajući“ razno razne filmske žanrove. Potonje mu je svakako olakšavalo njegovo radno mjesto, a o vremenu koje je proveo radeći u videoteci, Tarantino se kasnije prisjetio s dozom nostalgije: „Praktički sam godinama živio ondje“. „Završili bismo s poslom, zatvorili radnju, sjeli i čitavu noć gledali filmove“, dodao je.

Mladi Quentin Tarantino

Tako je kao 21-godišnjak, 1984., napisao scenarij na 30-ak stranica te se bacio u produkciju filma čiji su troškovi u konačnici iznosili oko 5.000 dolara. S vremenom, scenarij je u suradnji s Craigom Hamannom i Random Vosslerom proširen na 80-ak stranica, a rad na My Best Friend’s Birthday potrajao je do 1987. godine. Tarantino je pritom kao glumce angažirao svoje prijatelje i kolege s posla, dok je za snimanje koristio već tada zastarjelu 16-milimetarsku kameru. Istu bi iznajmljivao u videoteci gotovo isključivo petkom, te bi ju koristio preko vikenda.

U to je vrijeme pohađao lekcije iz glume koje mu je davao Allen Garfiled, kasnije viđen u hit-filmu Beverly Hills Cop II. Iako je od ove prakse odustao probojem u mainstream, u ranim je danima bio vrlo siguran u svoje glumačke sposobnosti stoga si je pri debitantskom izletu u svijet režije sačuvao glavnu ulogu. Također, na filmu je radio i njegov prijatelj Roger Avary, također djelatnik Video Archives, s kojim je kasnije napisao Oscarom nagrađenu priču za Pulp Fiction (1994.). Štoviše, neki od glumaca iz My Best Friend’s Birthday nastavili su pratiti Tarantinov uspon dobivši uloge u filmovima kao što su Reservoir Dogs, Pulp Fiction ili Kill Bill (2003.).

Gotovo sve što je zaradio u videoteci, uložio bi u film na kojem se radilo iz vikenda u vikend, iz godine u godinu. Tek je nakon tri godine započeo s montažom snimljenih kadrova. Zbog popriličnih troškova, ovo si nije mogao ranije priuštiti. Sve u svemu, nakon što je ušao u studio, uslijedilo je pravo iznenađenje. „Niti blizu nisam imao što sam zamislio“, kasnije je priznao osvrćući se na svoj prvi susret s napravljenim kadrovima. „Bilo je amaterski, ali ne na šarmantan način“. Umjesto oduševljenja filmom koji ga je, poslije nekoliko godina napornog rada, trebao proslaviti, Tarantina je pogodila depresija. Nakon nekog vremena, hladne je glave shvatio da je čitavo iskustvo zapravo bila njegova „filmska škola“. „Umjesto odlaska u školu i trošenja gomile novca kako bih mogao koristiti njihovu usranu opremu, ja sam zapravo pokušao snimiti igrani film“, objasnio je. Općenito gledajući, čitav je projekt smatrao neuspjehom, uz napomenu kako je i sam uvidio da su se njegove redateljske sposobnosti razvijale s vremenom. „Sve što sam napravio tijekom prve godine, vezano uz priču, bilo je sranje. Ali ono što sam snimio u posljednjih nekoliko mjeseci i nije bilo tako loše.“

Ukratko, Tarantinova početnička crno-bijela komedija ima relativno jednostavnu radnju. Ovaj najvećim dijelom izgubljeni amaterski uradak prati mladića po imenu Clarence (Tarantino) koji, uz brojne poteškoće, uporno pokušava iznenaditi Mickeyja (Hamann), bliskog prijatelja kojeg je ostavila djevojka na njegov rođendan. Upravo Clarence, kao pričljivi radijski voditelj opsjednut rockabillyjem, otvara film bizarnim monologom o tome kako je kao trogodišnjak pomislio na samoubojstvo čuvši za smrt poznatog glazbenika Eddija Cochrana. Uz to, Clarence se bez zadrške svađa sa svojim slušateljima zbog njihovih glazbenih želja, dok u stankama između javljanja u eter slamkom povlači crte heroina. Kao i u nekim njegovim kasnijim radovima, gotovo su svi Tarantinovi likovi opčinjeni popularnom kulturom koja prožima čak i najtrivijalnije razgovore. Odnosno, obične životne situacije ili egzistencijalne dileme (pitanje odabira prostitucije kao zanimanja, primjerice) objašnjene su uz pomoć referenci na određene pjesme ili filmove. Na tom tragu, Tarantinovi junaci raspravljaju o karijeri Marlona Branda, uspoređuju Beatlese i Elvisa Presleyja, te izriču pohvale na račun Briana De Palme. Nadalje, više ili manje suptilno pozivaju se na sitcom The Partridge Family, britansku romantičnu komediju iz 1960-ih A Countess from Hong Kong, Roda Stewarta, crtani film Deputy Dawg, i Disneyjev komični triler That Darn Cat.

Prizor iz filma „My Best Friend’s Birthday“

Jednako je interesantan soundtrack „prošaran“ singlovima Johnnyja Casha, Chucka Berryja i drugih. Drugim riječima, čak je i u ovakvim okvirima očigledan Tarantinov potpis, prepoznatljiv i u inovativnim dugačkim kadrovima koje je tek počeo brusiti. Štoviše, i njegov opće poznati fetiš na ženska stopala, kao i fascinacija hongkonškim borilačkim filmovima, pronašli su svoje mjesto u scenama filma My Best Friend’s Birthday. Imajući sve to na umu, nije niti čudno da su neki dijalozi, koje je napisao za svoj prvi film, početkom 1990-ih iskorišteni u scenariju za True Romance Tonyja Scotta. Materijal je jednostavno bio dobar i zaslužio je pozornost gledatelja.

Scena borbe

Iako je originalno trajanje filma bilo oko 70 minuta, danas nam je, nažalost, dostupna inačica od jedva pola sata. Naime, prema jednoj je teoriji zbog požara u filmskom laboratoriju uništen veći dio Tarantinovog prvijenca. S druge strane, Avary je kasnije bacio nešto drugačije svjetlo na Tarantinov debitantski rad: „Da smo ga završili, vjerojatno bi izgledao kao lošija verzija filma She’s Gotta Have It (1986. režirao Spike Lee, nap. a.). Pravo čudo s obzirom na budžet!“. Uz to, rekao je: „Suprotno legendi, ostatak filma nije izgubljen u požaru. Jednostavno nikada nije završen jer smo se ispuhali“. Kako god bilo, Tarantino je, uz nekoliko nespretnih rezova i povremene gubitke vrlo grubog audio zapisa, uspio izmontirati ostatke snimljenog materijala te je isti kasnije prikazan na nekoliko festivala. Po svemu sudeći, u požaru je nepovratno stradao drugi Tarantinov film kojeg je započeo još 1983. godine, crna komedija Love Birds in Bondage.

Kada se još jednom osvrnemo na My Best Friend’s Birthday, jasno je da je u pitanju vrlo zabavan film s golemim potencijalom za razne Tarantinove intervencije. Možemo samo pretpostaviti kako bi isti naslov izgledao u visokoprodukcijskim uvjetima kada bi, kojim slučajem, ponovno došao u ruke danas afirmiranom Tarantinu čije ime, nakon početničkih posrtaja, izaziva strahopoštovanje i divljenje diljem svijeta. Nepobitna je činjenica kako je za Tarantinove fanove, kao i sve ostale filmofile, u pitanju iznimno važan rad koji upotpunjuje širu sliku o razvojnom putu jednog od najvažnijih redatelja našeg vremena. Stoga, ukoliko već niste, preostaje vam još pogledati kako je izgledao sam početak Tarantinovog puta.

Luka Pejić